Pitanje ujedinjenja Europe bilo je poticano mnogo puta i ima dugu povijest. Politicko i ekonomsko ujedinjavanje Europe bio je cilj mnogih vladara koji su nastojali izgraditi i održati Europsko kontinentalno carstvo. Altiero Spinelli i Jean Monet smatraju se idejnim zacetnicima Schumanova plana koji je doveo do stvaranja Europske zajednice za ugljen i celik (ECSC).
Ustavni temelji Europske unije su Pariški ugovor o osnutku ECSC-a iz 1951, sljede Rimski ugovori o osnutku Europske ekonomske zajednice (EEC) i Europske zajednice za atomsku energiju (EUROATOM). Iako su to razlicite organizacije nazvane su zajednickim imenom Europska zajednica.
Ideja nove integrirane Europe razvila se iz dviju struja federalisticke i funkcionalisticke. Ove se dvije ideje postupno približavaju i poprimaju jedinstven pristup po kojem se vrši prijenos suverenih prava s nacionalnih na nad nacionalna tijela. Danas takve ideje ujedinjuje uvjerenje da uz nacionalne i nad nacionalne vlasti moraju postojati nezavisne, demokratske institucije nadležne za donošenje odluka o onim podrucjima u kojima je zajednicko djelovanje ucinkovitije od djelovanja svake zemlje pojedinacno, a to su:
• jedinstveno tržište
• monetarni sustav
• ekonomsko i društveno povezivanje
• zapošljavanje
• zaštita okoliša
• vanjska politika i obrana
• stvaranje mira i stabilnosti
Rimski ugovori su izmjenjeni Jedinstvenim europskim aktom (SEA) 1986. godine i ugovorom iz Maastrichta 1992, te konacno ugovorom iz Amsterdama iz 1997 godine. Dok je ugovor o EU potpisan u Maastrichtu 1992. a stupio na snagu 1.10.1993.
U samom zacetku Zajednica je bila ogranicena na stvaranje zajednickog tržišta za ugljen i celik za šest država osnivaca (Belgija, Francuska, Njemacka, Italija, Luxembourg i Nizozemska). U poslijeratnom razdoblju, svrha zajednice bila je ocuvanje mira, buduci da je uspjela zajedno okupiti i pobjednike i gubitnike europskog rata unutar jedne institucionalne strukture koja im je omogucila da suraduju kao ravnopravni partneri.
Uspjeh šestoclane zajednice potaknuo je Dansku, Irsku i Veliku Britaniju da podnesu molbe za pristup Zajednici. Prvo proširenje Zajednice ostvareno je tek 1972. godine, nakon mukotrpnih pregovora i odbijanja Francuske koja je za vrijeme vladavine generala de Gaulla dva puta (1961. i 1967. godine) koristila svoje pravo veta da sprijeci prikljucenje Velike Britanije Zajednici. Ovim proširenjem Zajednice od 6 na 9 clanova, proširuje se i njezino djelovanje na podrucja socijalne i regionalne politike, kao i na zaštitu okoliša.
Potreba za uskladivanjem ekonomske i monetarne politike postala je ocita pocetkom sedamdesetih godina kada su SAD suspendirale konvertibilnost dolara. Diljem cijelog svijeta zapocelo je razdoblje velike monetarne nestabilnosti, koja su dodatno otežale naftne krize 1973. i 1979. godine. Pokretanje Europskog monetarnog sustava u 1979. godini znatno je stabiliziralo valutne tecajeve i potaknulo zemlje clanice da provode politiku štednje, istodobno održavajuci veze medusobne ispomoci i discipline u otvorenom ekonomskom prostoru.
Zajednici su se pridružile i južne europske zemlje: 1981. Grcka, a 1986. Španjolska i Portugal. Ovo je proširenje nametalo neodložnu provedbu strukturnih programa s ciljem smanjenja razvojnih razlika unutar Zajednice. Tijekom ovog razdoblja Zajednica je pocela igrati važniju ulogu na medunarodnom planu i potpisala nove sporazume sa zemljama južnog Mediterana i Afrike, Karipskog prostora i Pacifika koje su uz Zajednicu bile vezane temeljem 4 sukcesivne Konvencije iz Lomea (1975., 1979., 1984. i 1989).
Europesimizam« koji se pojavio pocetkom osamdesetih godina, pothranjivan posljedicama svjetske ekonomske krize i teških nesuglasica oko raspodjele financijskih troškova Unije, od 1985. godine ustupa mjesto novoj nadi o ponovnom oživljavanju europske dinamike. Temeljem Bijele knjige koju je 1985. godine predstavila Komisija EZ pod predsjedništvom Jacquesa Delorsa, definirana su nacela o uspostavljanju velikog unutarnjeg tržišta najkasnije do sijecnja 1993. godine, datuma koji je trebao mobilizirati sve snage. Jedinstveni europski akt, potpisan 18. veljace 1986. godine i na snazi od 1. srpnja 1987. godine, potvrdio je ovaj ambiciozan cilj i uveo nove zakonske propise za njegovo ostvarenje.
Tri nove zemlje su 1. sijecnja 1995. godine pristupile Europskoj uniji: Austrija, Finska i Švedska. Danas se Unija suocava sa dva glavna izazova:
- uspjeti u ukljucivanju 10 zemalja srednje i istocne Europe i Cipra u Uniju. Sa ovim je zemljama 13. prosinca 1997. godine Europsko vijece odlucilo zapoceti pregovore o clanstvu u Uniji za proljece 1998. godine;
- istražiti dinamiku monetarne unije koja bi, temeljem stvaranja eura 2. svibnja 1998. godine, trebala omoguciti gospodarstvu zemalja clanica bolju konvergenciju i uvjete za stalni i trajni porast stope zaposlenosti.
