Suradnja Hrvatske, kao republike bivše Jugoslavije, i EZ-e zapocela je potpisivanjem Sporazuma o suradnji u Beogradu, 2. travnja 1980. godine izmedu EZ-a i bivše Jugoslavije, a koji je stupio na snagu 1. travnja 1983. godine. Svrha Sporazuma bila je unapredenje ukupne suradnje izmedu EZ-e i bivše Jugoslavije i poticanje njihovih medusobnih odnosa.

“U oblasti trgovine, svrha je ovog sporazuma da unapreduje razmjenu izmedu strana ugovornica, vodeci racuna o stupnju njihova razvoja i potrebi da se osigura bolja ravnoteža medusobne trgovinske razmjene radi poboljšanja uvjeta pristupa jugoslavenskih proizvoda na tržištu Zajednice”. Ovdje se razlikuju industrijski, poljoprivredni, tekstilni proizvodi te proizvodi ECSC-a.

Uz ovaj Sporazum istog je datuma potpisan i Sporazum izmedu ECSC-a i bivše Jugoslavije. Tijekom višegodišnje suradnje potpisan je veci broj protokola od kojih su posebno znacajni protokol koji se odnosio na uspostavljanje novih trgovinskih aranžmana izmedu EZ-a i bivše Jugoslavije (stupio na snagu 1. sijecnja 1988. godine) i protokol koji se odnosio na trgovinu tekstilnim proizvodima. Potpisano je i nekoliko financijskih protokola koji su omogucili korištenje kredita Europske investicijske banke.

Godine 1990. bivša Jugoslavija zatražila je pridruženi status u EZ-i, a istodobno je EFTA otvorila mogucnost stvaranja zone slobodne trgovine s Jugoslavijom te su bili otvoreni i pregovori o ukljucivanju Jugoslavije u Vijece Europe.

No, zbog rata na tlu bivše Jugoslavije i razdruživanja bivših republika, Vijece ministara donijelo je 25. studenog 1991. godine Odluku kojom je ukinut Sporazum o suradnji izmedu EZ-a i bivše Jugoslavije. Pregovori o potpisivanju novog Sporazuma o suradnji izmedu EU i Hrvatske održavali su se do 1995.godine kad je, nakon oslobadajucih ratnih akcija Hrvatske, Europska unija zamrznula daljnje krugove pregovora.

Da bi Hrvatska uopce mogla pristupiti procesu pregovora o potpisivanju Sporazuma o trgovini i suradnji s EU-om, prije toga morala je postati clanica Vijeca Europe. Proces ukljucivanja u Vijece Europe zapoceo je 6. prosinca 1991. godine kad je Hrvatski sabor predao zahtjev za dobivanje statusa posebnog gosta pri Parlamentarnoj skupštini Vijeca Europe: taj joj je status odobren u svibnju 1992. godine da bi tek travnja 1996. godine Paralamentarna skupština raspravljala i odlucila o prijemu Hrvatske u Vijece Europe. Hrvatska je primljena u Vijece Europe 6. studenog 1996. godine i ocekivalo se da ce to dati poticaj pregovorima s EU, ali do znacajnijih pomaka nije došlo do 2000. godine.

S aspekta Hrvatske postojeci odnosi s EU do kraja 1999. godine nisu bili na zadovoljavajucoj razini jer nisu pružali osnovu za liberaliziranje trgovine, a niti za širu suradnju. U slucaju Hrvatske razlozi sporosti pregovaranja ne mogu se u potpunosti objasniti samo analiziranjem gospodarske sfere vec znacajan utjecaj ima politicka stabilnost na koju je utjecao Domovinski rat i oslobadanje Hrvatske te napeta politicka situacija u SRJ. Dugo vremena medunarodna zajednica nije imala definiran stav glede Hrvatske, što je utjecalo na njeno djelomicno izoliranje. U vremenu dok su ostale europske zemlje u tranziciji vodile medusobne pregovore i pregovore s Europskom unijom, Hrvatska je bila zaokupljena unutarnjim problemima.

Hrvatska vlada je 23.11.2000. godine donijela Odluku o pokretanju postupka za sklapanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju s EU-om . U tom smjeru održana su dva kruga pregovora s EU-om : prvi krug održan je u prosincu 2000. godine, a razgovaralo se o politickom, institucionalnom i gospodarskom aspektu Sporazuma; krajem sijecnja 2001. godine održan je prvi krug tehnickih pregovora gdje je predmet rasprave bila liberalizacija tržišta za uvoz industrijskih i poljoprivrednih proizvoda iz EU-a u Hrvatsku; drugi krug pregovora održan je krajem veljace 2001. godine gdje je došlo do usuglašavanja više od tri cetvrtine teksta Sporazuma, a krajem travnja završeni su tehnicki pregovori o dijelu politicke preambule o SSP-u, liberalizaciji hrvatskog tržišta (posebno za poljoprivredne proizvode), prometu nekretnina i duljini prijelaznog roka u kojem ce se hrvatsko tržište postupno otvarati za proizvode iz EU-a. U svibnju 2001. godine parafiran je SSP izmedu Hrvatske i EU-a (potpisan je 29.10.2001. godine) s prijelaznim razdobljem od šest godina za provedbu sporazuma.

Ciljevi SSP-a jesu : "Pružiti prikladan okvir za politicki dijalog i time omoguciti razvitak bliskih politickih odnosa izmedu stranaka; poduprijeti napore Hrvatske u razvijanju gospodarske i medunarodne suradnje; poduprijeti nastojanje Hrvatske da završi prijelaz u tržišno gospodarstvo, promicati skladne gospodarske odnose i postupno razviti podrucje slobodne trgovine izmedu Zajednice i Hrvatske; poticati regionalnu suradnju u svim podrucjima obuhvacenim ovim Sporazumom". U razdoblju od šest godina od stupanja na snagu ovog Sporazuma uspostavit ce se podrucje slobodne trgovine.

Na razini cjelokupnog gospodarstva bit ce potrebno izraditi nacionalni program za sveobuhvatnu prilagodbu zahtjevima Europske unije. Takav program obuhvaca: monetarnu i fiskalnu politiku, politiku dohodaka i politiku medunarodnih ekonomskih odnosa. Na ovim se podrucjima definiraju ciljevi i zadaci, mjere za postizanje navedenih ciljeva i predvideno razdoblje za navedene prilagodbe.

S aspekta monetarne politike ciljevi su povezani uz smanjenje inflacije, smanjenje realne kamatne stope, stabiliziranje tecaja i liberalizaciju kapitalnih transakcija, odnosno uz ispunjavanje maastrichtskih kriterija. U tom cilju potrebno je postici jacu konkurenciju u bankarskom sustavu, ukinuti restrikcije na kredite i kapitalna kretanja, stabilizirati kretanja tecaja.

U podrucju fiskalne politike potrebno je postici uravnotežen proracun u kratkom roku, a u dugom roku cilj je uravnotežen proracun bez povecanja fiskalnog opterecenja. Na ovom podrucju Hrvatska je uvela porez na dodanu vrijednost koji u svojim poreznim sustavima imaju zemlje clanice Europske unije. Potrebno bi bilo preispitati djelotvornost poreznog sustava, preusmjeriti rashode te izvršiti reformu mirovinskog sustava.

Razvoj medunarodnih ekonomskih odnosa mora doprinijeti vecem otvaranju hrvatskog gospodarstva (vecem udjelu vanjske trgovine u bruto domacem proizvodu), poboljšanju konkurentnosti, prihvacanju i primjeni smanjenja razlicitih oblika ogranicavanja vanjske trgovine prema zahtjevima Svjetske trgovinske organizacije, pripremiti se za zajednicku trgovinsku politiku Europske unije, pa su primarni ciljevi Hrvatske na podrucju medunarodnih ekonomskih odnosa clanstvo u EU-u i CEFTA-i.

Na podrucju unapredenja ekonomskih odnosa s inozemstvom težište mora biti na rastu izvoza posebno na konvertibilno tržište. Izvoz je ovisan o restrukturiranju domace privrede, jer bi se time stvorili stabilni uvjeti za privredivanje, poticao tehnološki razvoj i ohrabrivala strana ulaganja. Potrebno je promijeniti strukturu izvoza uvodenjem u izvoz proizvode s visokim tehnološkim znanjima, a potrebno je i povecati udio usluga u vanjskoj trgovini tako da se izbjegne prevladavajuci udio tradicionalnih izvoznih proizvoda.

Može se zakljuciti da je Hrvatska ispunila nužni preduvjet sudjelovanja u europskim integracijama ulaskom u Svjetsku trgovinsku organizaciju jer je za clanstvo u CEFTA-i, a posebno za clanstvo u Europskoj uniji vrlo znacajan stupanj liberalizacije tekuceg i kapitalnog racuna.

Europska unija razvila je brojne programe pomoci tranzicijskim zemljama, a neke od njih koristila je i još uvijek koristi i Hrvatska (Obnova, ECHO humanitarian aid, Media itd.). U sadašnjem je trenutku najznacnija pomoc kroz CARDS program cija je namjena prvenstveno dati potporu reformama i izgradnji institucija potrebnih za provedbu obveza preuzetih iz SAA.

Cooperation Agreement between the European Economic Community and the Socialist Federal Republic of Yugoslavia, OJ L 41/2, 14.2.1983.

Clan 14 Sporazuma o suradnji, vidjeti u Mlikotin-Tomic, D. (1989): Pravo Evropske ekonomske zajednice, op.cit., str. 167.