Povijest Španjolske

History of Spain

Kada su Izabela Kastilska i njezin suprug Ferdinand Aragonski 1492. godine osvojili Granadu i time pobijedili kraljevinu muslimana na španjolskom tlu, mogli su napokon stvoriti jaku i jedinstvenu državu. Oni su odmah obecali muslimanskom stanovništvu da ce biti ravnopravno s kršcanima, no takvo stanje nije trajalo dugo.

Kraljicin ispovjednik Thomas de Torquemada je neprestano predocavao kraljevskom paru, kako preuzimaju tešku odgovornost pred Bogom, ako ne ucine sve da svoje nove podanike obrate od lažne vjere. On je 1478. godine postigao, da su biskup Osme i njegov brat Diego de Santillan bili odaslani u Rim, kako bi nagovorili papu, da u Španjolskoj uvede novu inkviziciju. Papa Siksto IV. je 01. 11. 1478. godine izdao bulu,kojom je ustanovljena inkvizicija. Ipak, ostala je sporna tocka izmedu njega i kralja Ferdinanda: kralj je htio inkviziciju držati u svojoj samoupravi i davao je papi jedno pravo, da procese vode redovnici, ali ne i pravo imenovanja vrhovnih vlasti i njenog upravitelja nadinkvizitora. Ferdinand je takoder htio da prinosi od konfisciranih imovina obogacuju kraljevsku blagajnu, a ne svecenstvo.

Zbog toga je papa tek 1480. godine imenovao dominikance Miguela de Morillu i Juana de San Martina da pocnu sa svojim radom kao inkvizitori u Sevilli. Ferdinand je naredio gradskim vlastima da svecano prime inkvizitore. Tako je stvoren prvi inkvizicijski tribunal u Španjolskoj, s Juanom Ruiz de Medinom kao predsjednikom i Juanom Lope del Baruom, kraljicinim kapetanom, kao tužiocem i promotorom. Uz sud u Sevilli utemeljena su sjedišta inkvizicijskih sudova u Cordobi, Valenciji, Zaragozi, Ciudad Realu ( sve 1482. godine ), Toledu ( 1483. godine ), Barceloni ( 1484. godine ), Valladolidu ( 1488. godine ) i Granadi ( 1526. godine ).

Iako papa protestira protiv utrke za dobitkom i lošeg postupka pojedinih inkvizitora, cije su žrtve i brojni kršcani, ipak on 17. listopada 1483. godine imenuje Torquemadu velikim invizitorom u Španjolskoj. Ovo imenovanje izaziva reakciju privilegiranih staleža, koji su strahovali da ce bogati obraceni Židovi napustiti Španjolsku i svojim odlaskom dovesti u krizu ionako teško ekonomsko stanje u zemlji. Bilo je i krvavih sukoba, ali je kralj Ferdinand 1485. godine skršio otpor plemstva. Novi pokušaj obracenih Židova i muslimana odobrio je Lav X. 1510. godine zabranivši Inkviziciji bavljenje trgovackim aktivnostima, s tim da ubuduce pokrece postupak protiv krivaca za dvoženstvo, lihvarenje i psovku. Pokušaji Lava X. propali su za vrijeme nasljednika Hadrijana VI.

Španjolska inkvizicija gledana ocima monarha, predstavlja neograniceni društveni nadzor nad stanovništvom. Inkvizcija u Španjolskoj se ne ogranicava samo na progon obracenih židova i muslimana koji su potajno obavljali vjerske obrede svojih predaka, vec se obara i na kršcane optužene zbog krivovjerja i moralno neprihvatljivih obicaja. Od rimske inkvizicije, koja je osnovana u 13. stoljecu s ciljem da iskorijeni vjerovanja i obrede razlicite od religiozne prakse Crkve, razlikuje se po tome što je utemeljena da brani društvene, kulturne i religiozne vrijednosti španjolskog katolicizma. Ipak najveca razlika je postupno pretvaranje španjolske inkvizicije u orude državne vlasti i dobro uhodani sustav društvene kontrole. U samom nastanku nad inkvizicijom je najvecu moc imao Torquemada,a nakon njegova smrti sudske postupke su vodili dominikanci i dijelom franjevci i isusovci. S vremenom je crkvena vlast sve više slabila, pa su kraljevi stavljali svoje ljude na najviše položaje. No nikada se nije moglo reci da je jedna strana preuzela inkviziciju. Crkva i država su imale otprilike isti utjecaj u toj instituciji, koja je postupala uvijek samostalno i nezavisno nanoseci jednako neprilike i poteškoce i jednoj i drugoj strani. Inkvizicija, kojoj je jedina svrha bila borba protiv antikatolickih strujanja u zemlji, postajala je cesto instrument kraljeva protiv njihovih neprijatelja, ali isto tako su papini interesi, njezinom pomocu potpomognuti, protiv kraljeva.

2.3. Djelovanje inkvizicije i njen ustroj

Torquemada je odredio da se svaki sud treba sastojati od dva inkvizitora, jednog pravnika kao predsjednika, policijskog casnika, tri pisara i jednog cinovnika. Zvanje inkvizitora je bilo pristupacno i laiku. Ako bi se koji laik oženio, morao je odstupiti jer se pretpostavljalo da oženjen covjek ne može ocuvati tajnu, dušu cijele inkvizicije. Možemo zakljuciti da istražitelj hereticke zloce nije religiozni fanatik ni progonitelj grešnika pod svaku cijenu, nego ugledni državni službenik koji savjesno obavlja svoju dužnost. Uz solidnu teološku izobrazbu, inkvizitor redovito posjeduje diplomu gradanskog i crkvenog prava. Odanijim i spretnijim istražiteljima, nakon višegodišnje službe, otvorena su vrata vrhovnog savjeta inkvizicije, biskupsko dostojanstvo ili više državne funkcije. Bilježnici su vodili protokol i preslušavali optuženog i sve svjedoke. Aquazil je bio izvršni organ suda. Bio je to obicno covjek ugleda, u ciju vjersku pripadnost nije postojala sumnja. Medu nižim cinovnicima, koji su stajali pod zapovjedništvom alquazila, su bili: nuncio, portero i carcerelo. Prema propisima, na mucenjima je morao sudjelovati i lijecnik, jer su se svakako htjeli izbjeci smrtni slucajevi u mucionici. Lijecnik je takoder potreban kako bi prosudio je li okrivljenik, pritisnut teškim mukama, poludio i izgubio razum.

Svi organi inkvizicije morali su se zakleti da ce o svemu šutjeti. Može se zakljuciti kako je tajna zaista i ocuvana jer su kazne uistinu bile rigorozne. Svaki je inkvizicijski sud imao zadatak cuvati pravovjernike svog okruga; u tu svrhu se više puta godišnje obilazilo svako mjesto. Jedan od inkvizitora bi držao propovijed i obznanio vjerski edikt. Prisutni bi bili pozvani da jave, da li su nešto culi ili doznali o nekom živom ili mrtvom što bi ga cinilo sumnjivim kao heretika. Kako se nije moglo pretpostaviti da ce svi hereticki obicaji i mišljenja biti poznati narodu, opisivani su muslimanski, židovski, iluministicki i protestantski vjerski obicaji i obredi.

Osim toga, svaki je pojedinac bio obavezan prijaviti svakog tko nešto zna o carobnjaštvu i prizivanju duhova, psovanju svetih slika, zavodenju žena u ispovjedaonici, posjedovanju Svetog pisma na narodnom jeziku, itd. Tko ne bi prijavio, bio bi isto smatran za heretika i zajedno s optuženim proklet. Sam obred proklinjanja je bio tako strašan da su ljudi iz straha bilo koga prijavljivali: “Iskljucujemo i proklinjemo u ime Oca, Sina i Duha Svetoga, na temelju zakona, sve heretike u krilu naše svete katolicke crkve, sve koji ih potpomažu ili skrivaju, te ih predajemo Sotoni. Neka su prokleti ma gdje bili, na selu ili u gradu, pri jelu ili picu, živi ili mrtvi. Bog neka im pošalje glad i kugu i neka budu omrznuti kod svih ljudi“.

Svaki okrivljenik bio je zatvoren u zasebnu celiju i okovan u lance. Zatvori inkvizicije nisu bili gori, možda su cak cesto i bolji od zatvora svjetovnih sudova. Okrivljeni je bio potpuno odvojen od ostatka svijeta, nitko nije smio da govori s njim, nitko da mu kaže ikakve vijesti i informacije. On se u zatvoru morao sam prehranjivati, pa se odmah po uhicenju prodao dio njegova imetka na javnoj dražbi.

Sud je bio utemeljen tako da optuženi mora dokazati svoju nevinost. Ako bi optuženi priznao svoj zlocin morao bi cekati auto da fe (svecana objava presude) na svoju presudu. U slucaju da ne prizna ništa, ostajao bi u zatvoru vec prema potrebi. Znalo se dogadati da do izricanja presude prode i do 15 godina.

Osim uobicajenih kazni preuzetih iz gradanske sudske prakse (osuda na smrt, doživotni i vremenski zatvor, bicevanje i globa), Španjolska inkvizicija upotrebljava i duhovne kazne: odreknuce pod zakletvom za lakše ( de levi ) i teže ( de vehementi ) prijestupe, zatvaranje u vidu pouke o vjeri, kaznu suspenzije i degradiranja klerickih osoba, sudjelovanje u pokornickim pohodima sa žutom tunikom na kojoj su ispisani ime i krivnja optuženog. Španjolski su inkvizitori u presudama mnogo blaži od gradanskih sudaca, ali treba imati u vidu da njihove presude ne sankcioniraju zlocin nego prijestup mišljenja i obcaja. Kad je inkvizicija smatrala da kazna doživotne tamnice nije dovoljno stroga izrucila bi osudenog heretika svjetovnoj vlasti. To izrucenje se vršilo tako da se savjetuje svjetovnom sudu da postupi po mogucnosti blago i bez prolijevanja krvi, što je znacilo da heretik ne treba biti pogubljen odsjecanjem glave ili pribijanjem na križ vec živ spaljen. To je jedino prakticno znacenje tog “milosrdnog cina“ što su svjetovni sudovi cesto i radili.